Rijetko koja sopranistica ima u današnjem našem skromnom kazališnom repertoaru pedesetak glavnih uloga, osim Svećenice u Aidi koju je pjevala na Splitskom ljetu 2000. na izričit zahtjev Mo Nikše Bareze.
Adela Golac rođena je 28. lipnja 1971. u Zagrebu i prvu glazbenu naobrazbu stekla je u srednjoj Muzičkoj školi kod Mladena Katanića koji joj je usadio čvrste temelje. Jednom prigodom na koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Pavla Dešpalja pjevala je ariju Susanne iz Mozartova Figarova pira, i to vrlo lijepo iskustvo potaknulo ju je da ozbiljnije prione pjevanju. Bavila se sportom (košarka), završila je informatičko-matematičku gimnaziju i dvije godine pohađala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. S devetnaest godina htjela je nastaviti s učenjem violine, ali bila je za to prestara, pa je otišla na pjevanje. Upisala se na Muzičku akademiju i 1997. diplomirala solo pjevanje kod Snježane Bujanović-Stanislav. Talentirana mlada pjevačica, već udana Rilović, i majka kćeri, željna znanja i napredovanja upisala je magisterij kod Dunje Vejzović i 2001. završila. Na opernoj sceni prvi je put nastupila 1999. kao Kleopatra (Händel Julije Cezar u Egiptu) na Zagrebačkom ljetu. Bila je to njezina magistarska predstava. Nenad Turkalj pohvalio je 7. srpnja u Vjesniku sve uspješne mlade izvođače i naglasio da je Adela Golac-Rilović nastupila „s dobro apsolviranom glasovno zahtjevnom ulogom Kleopatre“.
Pet mjeseci poslije, 5. prosinca iste godine, profesionalno je debitirala kao Euridika u opereti Orfej u podzemlju Jacquesa Offenbacha u HNK-u Split. Uspjeh predstave u režiji Ozrena Prohića i pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze imao je veliki odjek. Maja Stanetti napisala je 7. prosinca 1999. u Večernjem listu: „Među odreda dobrim solistima možda ipak na prvom mjestu treba spomenuti dvije nove dive zbog njihove obećavajuće mladosti u izvrsno svladanim ulogama – mušičavu i poželjnu Euridiku prekrasna glasa Adele Golac-Rilović …“ Branimir Pofuk napisao je 7. prosinca u Jutarnjem listu u članku s podnaslovom Sjajan debut Euridike: „Mlada sopranistica Adela Golac-Rilović kao Euridika apsolutno je trijumfirala glasom i smislom za scenu u svom prvom velikom opernom debiju.“ Splitska glazbena kritičarka Mirjana Škunca u Vijencu 30. prosinca 1999. ustvrdila je kako „njezina Euridika već u sadašnjoj fazi imponira glasom i stasom i predstavlja je znatna glasovnog i interpretativnog potencijala.“
Posve logično, došao je prvi nastup u zagrebačkoj Operi kao Marie u hit-predstavi – Donizettijevoj operi Kći pukovnije u duhovitoj režiji Krešimira Dolenčića pod elegantnim belkantističkim vodstvom Lorisa Voltolinija s nenadmašnim Janezom Lotričem u ulozi Tonija. Idealno okružje za mladu pjevačicu! I ona je tu priliku maksimalno iskoristila, ostvarivši jednu od svojih najboljih uloga. Pohvale su pljuštale sa svih strana. Davor Schopf napisao je 20. listopada 2000. u Vjesniku vrlo dug i opširan osvrt koji je naslovio Nesvakidašnji glas. Pisao je: „Mlada 29-godišnja sopranistica Adela Golac-Rilović prvi put se u utorak 17. listopada pojavila na pozornici HNK-a u ulozi Marie. Solo pjevanje diplomirala je 1997. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prošle sezone debitirala je kao Euridika u opereti ‘Orfej u podzemlju’ Jacquesa Offenbacha u Splitskoj operi. Već je tu ulogu ostvarila pjevački briljantno a scenski iznenađujuće ležerno, lepršavo i šarmantno, kao da ima veliko iskustvo. Očito se radi o velikoj nadarenosti, što je pokazala također sada u operi ‘Kći pukovnije’ .
Marie nije nimalo lak zadatak za početak. Traži veliki pjevački i interpretativni raspon kako bi pjevačica obuhvatila prpošnost i gotovo djetinju bezbrižnost mlade djevojke, izražene kroz virtuozne zahtjeve koloraturnih ulomaka njezine dionice, i Marijine sjetne trenutke izražene kroz onu za Donizettija tako tipičnu glazbenu melankoličnost koja traži mnogo glasovnog lirizma i muzikalnosti. Adela Golac-Rilović sve je odgovarajuće ostvarila, uz dvije dodatne kvalitete. To je u prvome redu kvaliteta njezina glasa, bogatog, punog, nešto tamnije boje, s razrađenom tehnikom koloratura i sigurnim visinama. Njezin glas prikladan je za široki repertoar prvenstveno mladodramskih uloga, ali i lirskih i poneke koloraturne, odnosno za belkanto Donizettija, Bellinija i Verdija – slušatelj ju lako može zamisliti kao Normu. To nije svakidašnji glas i zato bi o njemu valjalo povesti računa. Dodatna kvaliteta je smisao umjetnice za scenu, logično kretanje i ispunjavanje, u toj predstavi ne baš jednostavnih, mizanscenskih zadataka. Adela Golac-Rilović nije ukupnost pjevačko-glumačkog jedinstva lika samo savjesno obavila i odradila, već se stjecao dojam da ona uživa na sceni.“
U nekim sljedećim izvedbama opere 2003. pod ravnanjem gosta, američkog dirigenta Thomasa Conlina, prema Jagodi Martinčević 20. lipnja 2003. u Hrvatskom slovu: „Sve arije Marie, i one s bravuroznim ukrasima, i one druge lirske, izvela je suvereno lijepim, nosivim, sada već i ujednačenim sopranom kojeg čekaju još mnoge lijepe i teške zadaće.“ A Jana Haluza napisala je u Vijencu br. 243.: „… dok je svoje djetinje neusklađene pokrete zrelim sopranom kristalnih koloratura nadoknađivala Adela Golac Rilović kao Marie, čime se još jednom pokazala kao naša najvrsnija interpretkinja ranoga belkanta.“ Što je, naravno, bila, i ostala.
Mjesec dana poslije, 16. studenoga 2000., Adela Golac-Rilović pjevala je Gildu na premijeri Verdijeva Rigoletta u Splitu pod ravnanjem Mo Bareze. Opet joj je ukazao povjerenje, kao što je uostalom činio i u nastavku njezine karijere, i od njega je naučila vrlo važnu lekciju: uloga se uči iz nota a ne sa snimaka, što je danas postalo gotovo pravilo. Svojom poslovičnom strogošću i zahtjevnošću nije odstupao ni trenutak i znao je iz njezinog pjevanja izvući najbolje. A to najbolje u prvoj fazi njezine karijere bilo je pjevati Verdija. Glazbeni kritičar Slobodne Dalmacije Miljenko Grgić bio je opširan u osvrtu 19. studenoga 2000. na premijeru Rigoletta u HNK-u Split. Pisao je: „Adela Golac-Rilović je proživljavala metamorfoze u vokalno-scenskom tučenju lika Gilde. U početku nepouzdano bojažljiva, postupno je stjecala samopouzdanje, što je imalo odraza na potentnost njezina ukupnog tumačenja. Gledano u cjelini, ona je u odnosu na ostale protagoniste postigla najzrelije i najzaokruženije tumačenje. Njezin glas djelovao je smirujuće, premda je potrebno izvršiti manje tehničke korekcije u vokalnoj fleksiji. U pogledu scenskog izričaja bila je odmjerena i nenametljiva, adaptibilna za sve situacije.“
Glazbeni kritičar Vjesnika Tonći Šitin pisao je 20. studenoga 2000.: „Prvi put u ulozi Gilde čuli smo mladu sopranisticu Adelu Golac-Rilović koja nas je obradovala lakim i pokretljivim glasom, finom muzikalnošću i krhkim melankoličnim ozračjem. Očekivati je da će Rilovićeva psihološki produbiti tekst, čvršće karakterizirati lik u smjeru transformacija koje vokalno zahtijeva lik Gilde.“ A glazbena kritičarka Večernjeg lista Maja Stanetti kratko je istoga dana ustvrdila da su „pjevačke zvijezde bile izvrsna i moćna, prvorazredna Gilda Adele Golac-Rilović i Maddalena Renate Pokupić.“ Kakva je to predstava bila moglo se vidjeti i čuti i na Hrvatskoj televiziji koja ju je u cijelosti snimila i emitirala.
Godine 2001. Adela Golac-Rilović postala je članica zagrebačke Opere i počelo je njezino nizanje uloga. Nakon male ali zahtjevne Svećenice u Aidi susrela se s djelom suvremenog skladatelja. Pjevala je Vodu u operi Marco Polo, nastaloj 1996., američkog skladatelja i dirigenta kineskog podrijetla Tan Duna (1957.) Jagoda Martinčević je 22. travnja pisala u Hrvatskom slovu da „valja istaknuti kako u mahom mladoj ekipi solista dame vode igru predvođene blistavim sopranom Adele Golac Rilović u ulozi Vode.“ Tu je ulogu koja seže do visokog ‘E’ otpjevala suvereno i bila „upravo virtuozna“. kako ju je ocijenio Davor Schopf 23. travnja 2001. u Vjesniku. Predstava je izvedena u sklopu 21. Muzičkog biennalea Zagreb u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Igora Kuljerića.
A onda je došao krupan zalogaj, malo preuranjen u karijeri jedne mlade umjetnice – Violetta u Traviati. Davor Schopf bio je opširan u osvrtu 3. listopada 2001. u Vjesniku. Pisao je: „Adela Golac-Rilović stupila je prilično uspješno na pozornicu svoje matične kuće prije godinu dana u vrlo teškoj ulozi Marie. […] Na nedavnom koncertu ulomaka iz Bellinijevih opera potvrdila je odmah iskazane kvalitete nesvakidašnjega glasa osebujne tamne boje, zanosne ljepote i belkantističke tehnike. To su njezini glavni aduti u novoj ulozi što ju je nastudirala – Verdijevoj Violetti u ‘Traviati’. Adela Golac-Rilović otpjevala ju je na drugom nastupu u ponedjeljak, vrlo sigurno, tehnički razrađeno i promišljeno postavljeno s muzikalnim fraziranjem, doziranjem dinamike i zaokruženom interpretacijom. U njezinu pjevanju sve je na pravome mjestu osim visokog ‘es’, sa sigurnošću kojega se treba još pozabaviti. Pjevački potencijal mlade sopranistice je neumitan i od nje se može mnogo očekivati. Njezin scenski nastup, međutim, nije ni približan. Ona bi željela načiniti logičan pokret i ostvariti glumački izraz za koji u novoj ulozi osjeća da je dobar, ali ne zna kako. To nije krivnja mladoga pjevača nego našeg edukativnog sustava koji je prošao na srednjoškolskoj i visokoškolskoj razini, koji scenskom osposobljavanju opernog pjevača ne pridaje osobitu pozornost, a kada daje onda je to sa zastarjelim i neodgovarajućim metodama. […] To se odnosi na niz mladih pjevača koji su se s novim ulogama pojavili u Zagrebačkoj operi. Oni trebaju jednako, kao što su marljivo vježbali i radili pjevački, naći savjet i mentora kako bi izradili scenski nastup.“ Kad ju je pjevala 2004., Goran Ivanišević napisao je u Vijencu br 270 od 8. srpnja: „U posljednjoj predstavi sezone dob izvođača više je odgovarala dobi likova što je izvedbi dalo dozu realističnosti. Sopranistica Adela Golac-Rilović razradila je ulogu Violette Valery do najsitnijih detalja. Otprije poznatoj intonativnoj preciznosti i izražajnosti kristalno čista glasa pridružila je i glumačku razrađenost lika te zadivljuje njezina sigurnost.“ Violettu je pjevala potkraj 2004. i u HNK-u Split.
Sljedeća uloga Adele Golac-Rilović bila je ni mjesec dana poslije – Lauretta na premijeri Puccinijeva Giannija Schicchija – potpuno različita i bitno manjih zahtjeva od Violette. To je za nju bila laka zadaća i s lakoćom ju je obavila na visokoj razini. U studenome 2001. pjevala je opširniju verziju uloge Lise u Bellinijevoj Mjesečarki u koncertnoj verziji opere s ansamblom Consortium musicum u Ljubljani.
A onda su 2002. došle dvije uloge koje su je potvrdile u pjevački možda najtežem repertoaru – Belliniju. U Osijeku je pjevala Aminu na premijeri Mjesečarke u lipnju, u Zagrebu Giuliettu na premijeri opere Capuleti i Montecchi u studenome, obje pod ravnanjem dirigenta s istančanim osjećajem za glazbu ranoga talijanskog belkanta Zorana Juranića, u umjereno modernoj, vrlo logičnoj i idejno razgovijetnoj režiji Caterine Panti-Liberovici. Ostvarila je dvije uloge jedinstvene na našoj opernoj sceni. Nenad Turkalj pisao je 14. lipnja 2002. u Hrvatskom slovu: „U glavnoj ulozi briljirala je mlada Zagrepčanka Adela Golac-Rilović, danas već pjevačica s nizom ostvarenih zahtjevnih koloraturnih uloga. Njezina se Amina svrstava u međunarodni domet ne samo glasovnim mogućnostima, ljepotom pojave i izražajnom glumačkom igrom, nego iznad svega čarobnom uživljenošću u lik što izražava šarmantnom koncentracijom pogleda. Zaista idealna Amina, koja takva može na svaku inozemnu pozornicu!“
Giulietta je potvrdila njezin izrazit osjećaj za Bellinijevu glazbu. U osvrtu na premijeru Davor Schopf pisao je 5. studenoga 2002. u Vjesniku: „Ljepote ranoga talijanskog belkanta nema i ne može biti bez besprijekorne čistoće emisije tona. Kada dionice soprana i mezzosoprana ostanu same u duetima i počnu sjenčati pomake vokalne linije, ujedno i emocionalne treptaje svojih likova, pjevači su prepušteni sami sebi i esencijalnoj biti pjevačke umjetnosti. U operi ‘Capuleti i Montecchi’ i sličnim Bellinijevim partiturama nema izvanjskih efekata, nema visokih ‘c’ koje publika jedva čeka u pojedinim arijama, nema koloratura radi virtuoznosti. Uvjerljiva stilska izvedba podrazumijeva veliku unutarnju pjevačku samodisciplinu, mekoću zapjeva, veliki dinamički raspon, bisernu čistoću intonacije.
Sopranistica Adela Golac-Rilović kao Giulietta i mezzosopranistica Martina Tomčić kao Romeo iskazale su se kao da već imaju bogato iskustvo. Adela Golac-Rilović, doduše ima iskustvo osječke ‘Mjesečarke’, ali za Giuliettu je potrebno mnogo više psihološke samozatajnosti u dočaravanju njezina lomljenja između oca i dragoga. Potresno je ostvarila sve prizore opsežne uloge, upotpunjene finim glasovnim preljevima.“ Isto je bilo i mišljenje Jagode Martinčević 8. studenoga 2002. u Hrvatskom slovu. Pisala je između ostalog: „Nježna, delikatna, pomalo rastrojena neodlučna, bila je Julija anđeoskog zapjeva Adele Golac-Rilović. Bellinijeva junakinja kao da je pisana za njen lirski sopran potpuno izjednačen u svim registrima nad kojima se poput krune nadvijaju prekrasne, sigurne i čiste visine.“ U HNK-u Split potkraj studenoga 2002. otpjevala je još jednu ulogu ranoga talijanskog belkanta – Adinu u Ljubavnom napitku – s mnogo šarma, izvrsnim pjevačkim umijećem i istančanim osjećajem za rani talijanski belkanto. A u HNK-u u Osijeku vratila se opusu Giuseppea Verdija – kao Oscar u Krabuljnom plesu.
Pet mjeseci poslije, u travnju 2003., Adela Golac-Rilović susrela se s autorom u kojemu je također našla titraje svoje umjetničke osobnosti. Pjevala je Iliju na reprizi Mozartova Idomenea – tko zna zašto ju je na premijeri pjevala nezanimljiva gošća iz Ljubljane. No, sa zagrebačkim opernim ansamblom gostovala je 2003. na Međunarodnome opernom festivalu u Miškolcu.
Dana 5. travnja 2003. Adela Golac Rilović bila je sudionica velikog događaja – praizvedbe hrvatske opere. U sklopu 22. Muzičkog biennalea Zagreb praizvedena je Životinjska farma Igora Kuljerića u organizaciji Hrvatske radiotelevizije s njezinim ansamblima pod ravnanjem Tončija Bilića, u režiji Lea Katunarića, s iznimno atraktivnim kostimima Lea Kulaša i biranim solistima. „Najveći teret ponijele su tri protagonistice, neobično snažna i izražajna Martina Tomčić kao Napoleon, Adela Golac-Rilović koja je s lakoćom svladala goleme pjevačke zahtjeve uloge njegova šefa promidžbe Squealera te Kristina Kolar kao daroviti gubitnik Snowball.“ – pisala je Marija Barbieri u Vijencu br. 239 od 1. svibnja 2003. A 13. prosinca bila je sudionica još jednog važnog događaja – prvog izravnog prijenosa Hrvatskog radija u sklopu Operne sezone Euroradija Europske radijske unije. Koncertno se izveo Porin Vatroslava Lisinskog a ona je pjevala Zorku sa svim otvorenim skokovima, vrlo zahtjevnom koloraturnom polonezom te arija i ariosa u pravom ranoromantičnom izričaju Lisinskog. Bila je to izvedba u prigodi 30. obljetnice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
U veljači 2004. u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca Adela Golac-Rilović pjevala je Donnu Fiorillu u Rossinijevu Turčinu u Italiji. Trpimir Matasović pisao je u Zarezu 11. ožujka 2004.: „Sopranistica Adela Golac Rilović u glavnoj ženskoj ulozi Donne Fiorille pokazala je kako iz lirskog polako prelazi u mladodramski fah. Nedostatak liričnosti kompenziran je scenskom okretnošću, ali i pravom umjerenom dozom interpretacijske dramatičnosti.“
Nakon Vatre /Princeze u operi Dijete i čarolije Mauricea Ravela slijedila je još jedna lijepa uloga Adele Golac Rilović – Virgilija u Koriolanu Stjepana Šuleka, a zatim u siječnju 2005. neodoljiva Musetta u Puccinijevoj La Bohème. Davor Schopf pisao je 10. siječnja 2005. u Vjesniku: „Adela Golac Rilović, prvi put u ulozi Musette, ostvarila ju je zrelo, suvereno i iskreno. Napokon se jedna pjevačica odmakla od uvriježena subretskog načina tumačenja te uloge.“ Isto je mislio i Miljenko Grgić u Slobodnoj Dalmaciji istoga dana kad ju je proglasio „najupečatljivijom u predstavi u pjevački i glumački dojmljivom tumačenju.“ Kad ju je 2008. pjevala u HNK-u Split, Tonći Šitin napisao je na portalu kulisa.eu 8. svibnja: „Gošća iz Zagreba Adela Golac Rilović prvi je put u Splitu nastupila s ulogom Musette. Glasovno moćna i intenzivna zvuka bez oscilacija, ipak nije do kraja ušla u koketni i neodoljivi lik grizete.“ No ta je Musetta bila ono što u stvari treba biti: jedra, zdrava i puna života nasuprot bolesnoj i bolećivoj Mimì.
U veljači 2005. Adelu Golac-Rilović čekala je vrlo teška zadaća – Verdijeva Luisa Miller koja je postala jedna od njezinih najboljih uloga, a i splitska Luisa Miller, prva hrvatska izvedba djela, bila je jedna od najboljih opernih realizacija u Hrvatskoj. Premijera je bila rezervirana za poznatu svjetsku pjevačicu – Bugarku Svetlu Vassilevu, uz koju je na pokusima dosta naučila. No Adelina Luisa bila je samo njezina. Siniša Vuković pisao je 18. ožujka 2005. u hrvatskom tjedniku Fokus: „Nakon što je Svetla Vassileva postavila teško nadmašive kriterije, svaka sopranistica nakon nje pojavljuje se s velikim bremenom na leđima. Golac Rilovićeva je, međutim, na pravi način i s pravom mjerom doskočila izazovu, pokazavši se odista u fantastičnome izdanju. Mlada, ali sasvim zrela sopranistica Adela Golac Rilović izradila je ako ne svoju najsloženiju pjevačku partu dosad, a onda svakako svoju najcjelovitiju opernu izvedbu. U nizu uloga u kojima smo je imali prilike promatrati, ovu je Luise savladala najracionalnije i najbolje. Nije podlegla nimalo jednostavnim koloraturama na početku (dijelom i na kraju), kao što nije aljkavo pristupila ni ‘običnijim’, već viđenim pjevačkim situacijama. Golac Rilovićeva ima izvrsne glasovne pretpostavke, a uloga Luise upravo nudi mogućnost za prezentaciju raskoši vrlina jedne ambiciozne (koloraturne) sopranistice.“ Uspjeh te realizacije u cjelini i njezine protagonistice potvrdile su i zagrebačka publika i kritika kad je splitski operni ansambl gostovao u Zagrebu.
Pri kraju godine Adela Golac-Rilović ostvarila je dvije nove uloge, jednu u koncertnoj izvedbi, drugu na sceni. Bližila se 160. obljetnica praizvedbe prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u suradnji sa Simfonijskim orkestrom i zborom HRT-a pod ravnanjem Pavla Dešpalja priredila je koncertnu izvedbu te partiture o kojoj se ne može prosuđivati u cjelini ali nedvojbeno ima lijepih odlomaka, pogotovo arija, i svi su vrlo zahtjevni za izvođenje. Adela Golac-Rilović pjevala je Ljubicu s istančanim osjećajem za glazbu toga razdoblja, s melankoličnom nježnošću i ljubavlju prema opusu Lisinskog.
A onda je došla Amelia Grimaldi u jednoj od iznimno uspjelih repriza Verdijeve opere Simon Boccanera u prosincu 2005. Na premijeri su pjevali inozemni gosti, ali naši pjevači na reprizama bili su bolji od njih iako se na njih kritika uglavnom nije osvrtala. I Željka Martić i Adela Golac Rilović bile su puno bolje od premijerne gošće, kao i Valentin Enčev i Vitomir Marof od premijernog protagonista. Amelia je bila uloga po mjeri Adele Golac Rilović, ne suviše dramska ali niti posve lirska, lik u razvoju, s prelijepim verdijanskim legato frazama i dovoljno dinamičkih nijansi da se naglasi pjevačko umijeće i interpretativne mogućnosti protagonistice.
Napokon je u siječnju 2006. bila premijera ne baš uspjele Cavallerije rusticane i mnogo boljih Pagliaccia u kojima je Adela Golac Rilović našla još jednu ulogu po mjeri.
„Po kompletnosti glasovno-pjevačke i glumačko-scenske realizacije prvo mjesto u operi ‘Pagliacci’ pripada Adeli Golac-Rilović. Njezina Nedda, suvereno je ovladala brojnim neuobičajenim zahtjevima režije (Plamen Kartaloff, op. a.) poput pjevanja u ležećem stavu ili dramatičnog sukobljavanja s Tonijem, a uzorna je njena umješnost preobrazbe u vrckavu Colombinu.“ – pisao je Nenad Turkalj 27. siječnja 2006. u Hrvatskom slovu. A takvo je uglavnom bilo opće mišljenje o njezinu dostignuću u ulozi koja traži umijeće u koloraturi, kantilenu u duetu sa Silvijem i dramski naboj tijekom cijele predstave.
Nakon Nedde, Adela Golac Rilović vratila se Mozartu dvjema posve različitim ulogama. Na premijeri Don Giovannija na Peristilu u Splitu 2006. u sklopu Splitskog ljeta pod ravnanjem Pavla Dešpalja pjevala je Donnu Annu. Ponovila ju je u zagrebačkim repriznim izvedbama opere u listopadu iste godine pod ravnanjem Johannesa Wildnera. Mnogo joj je bolje pristajala Pamina u Čarobnoj fruli u siječnju 2008., gdje su ona i Zrinko Sočo bili pjevački i scenski, lijepi i stasiti, pravi prinčevski par.
No nekoliko dana prije Pamine Adela Golac Rilović okušala se u iznimno teškoj operetnoj ulozi – kao Rosalinda na premijeri Šišmiša u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komediji. Trpimir Matasović napisao je u Zarezu 6. siječnja 2008.: „Naravno, nije sve baš tako strašno, pa se i u ovoj predstavi može pronaći hvalevrijednih elemenata, posebice u maestralnoj kreaciji Adele Golac-Rilović, čija je Rosalinda još jedna urnebesna rospija kakva je svojevremeno bila i njena Fiorilla u Rossinijevu Turčinu u Italiji.“ Iste je godine u ožujku pjevala Giorgettu u Plaštu na reprizi jer je dirigent Ivo Lipanović dao prednost inozemnoj gošći. Smatrao je da premijerna protagonistica ima pogodniji glas verističkog soprana za tu ulogu, što i možemo prihvatiti, ali sve ostalo bilo je u korist Adele Golac Rilović jer, kako je pisala Dodi Komanov 14. ožujka 2008. u Hrvatskom slovu, „ostvarila je kvalitativno utemeljenije i uvjerljivije tumačenje“.
U travnju 2008. Adela Golac Rilović zablistala je u naslovnoj ulozi na prvoj hrvatskoj izvedbi (praizvedba je bila s velikim uspjehom 1937. u Olomoucu) zaboravljene opere Mirjana pomalo i zaboravljenog hrvatskog skladatelja Josipa Mandića (1883-1959) koji je djelovao u Pragu i tamo bio cijenjen. Kritika je isticala vrijednost tog pothvata koji su pripremili dirigent Nikša Bareza i redatelj Petar Selem. Unisona su bila mišljenja o umjetničkom dosegu izvedbe protagonistice.
Marija Barbieri napisala je 26. travnja 2008. na portalu kulisa.eu: „Imao je izvrsnu protagonisticu i nositeljicu radnje u Adeli Golac-Rilović, koja je pjevački suvereno svladala iznimno zahtjevnu ulogu Mirjane – Mire, pisane u velikom opsegu, često u najvišem sopranskom registru. Pomno je razradila svoj dvostruki lik dajući mu u prvome činu nježnost, toplinu i čežnju smrtno bolesne zaljubljene Mirjane, u drugome zlo blještavilo i strast razmažene mušičave žene-zmaja Mire (sjajan otrovno-zeleni kostim), a u trećemu plitkoću razmažene zavodnice koja se ležerno igra ljudskim životima. Pulsirala je životom i bila vrlo uvjerljiva.“ Davor Schopf je u Cantusu br. 151 od srpnja 2008. napisao: „Razvojni lik Mirjane kao glumački bogato i slojevito ostvarenje donijela je sopranistica Adela Golac Rilović. Od smrtno bolesne skromne seoske djevojke Mirjane u prvom činu preobrazila se u obijesnu groficu Miru koja u drugom činu iskazuje iskrenu naklonost za Petra, dok će u trećem činu, u vezi s bonvivanom Mihaelom, taj ljubavni trokut poprimiti verističke obrise. Vječna ljubav ima cijenu – Mihaelovu smrt i posljedično Petrovo prokletstvo.“
Zaključak tog rada na Mirjani bio je, kako je pisala Marija Barbieri na portalu kulisa.eu 3. siječnja 2009.: „Opera je imala sjajnu protagonisticu Adelu Golac-Rilović koja je uz vrlo zahtjevnu naslovnu ulogu u Mirjani, u tom dijelu sezone s podjednako velikim uspjehom donijela i tako stilski oprečne uloge kao što su Mozartova Pamina u Čarobnoj fruli i Giorgetta u Puccinijevu Plaštu, pa joj je s punim pravom dodijeljena nagrada Marijana Radev.”
U obrazloženju za dodjelu te nagrade za najbolju žensku ulogu u sezoni stajalo je: „Prihvativši naslovnu ulogu u operi Mirjana skladatelja Josipa Mandića, sopranistica Adela Golac-Rilović prihvatila je i nedvojbeni rizik koji donosi uloga u posve nepoznatom djelu. Utoliko zahtjevnija jer se radilo o novootkrivenom djelu gotovo nepoznata skladatelja čije je ime i opus trebalo tek vrednovati. Bez mogućnosti usporedbe naša je umjetnica hrabro krenula u pustolovinu koju joj je nudio kompleksan dvostruki lik naslovne junakinje, podjednako zahtjevan u pjevačkom i glumačkom pogledu. Visokom profesionalnošću pristupila je toj zahtjevnoj zadaći i ostvarila slojevitu interpretaciju vokalne i glumačke osobnosti. Svojim odlično školovanim sopranom koji se iz uloge u ulogu kreće prema sve dramskijim tumačenjima, lijepe boje i zvonkosti, muzikalno je i nadahnuto rješavala sve Mirjanine visoko postavljene pjevačke zahtjevnosti bivajući istodobno scenski lijepa, potresna i razigrana u mnoštvu različitosti koje ovaj lik postavlja pred interpretkinju. Biti povijesnim sudionikom prve suvremene izvedbe jedne hrvatske opere svakako je veliki izazov kojemu je Adela Golac-Rilović odgovorila u potpunosti.“
Liù u koncertnoj izvedbi Puccinijeve Turandot u rujnu 2008. bila je još jedna uloga po mjeri za Adelu Golac Rilović, a Cio-Cio-San u Madame Butterfly pod ravnanjem Ivana Repušića u Rijeci u svibnju 2009. upućivala je na njezin mogući razvoj u tom smjeru. Nažalost, nije joj bilo omogućeno da tu ulogu prikaže i u svojoj matičnoj kući. No uskoro je nastupila na premijeri Verdijeva Falstaffa i bila „pjevački suverena Alice“, kako je napisao Davor Schopf 18. lipnja 2009. u Vijencu.
A onda je došlo vrijeme ne uvijek objašnjivih repriza. Na premijeri Bellinijeve Norme pod ravnanjem sjajnog dirigenta Antonella Allemandija pjevala je ruska gošća s ne bi se baš moglo reći osjećajem za rani talijanski belkanto. Premda je Norma bila prevelik zalogaj i za Adelu Golac-Rilović koja je nastupila na trećoj izvedbi, prema Davoru Schopfu u Vijencu 25. veljače 2010. „njezine su glasovne predispozicije bile suprotne od ruske gošće. Dramski karakter glasa automatski je liku dao veću dominantnost u dramskoj radnji, pa je njezin impresivni vrhunac bio četvrti čin, uz lijepa piana tijekom predstave. Ali kolorature su bile neprecizna i otežale.“ Slijedila je Marija u Mazepi Čajkovskog pod ravnanjem Mihaila Sinkeviča u režiji Ozrena Prohića, u cjelini lirskija od premijerne.
Marija Barbieri pisala je na portalu kulisa.eu 22. svibnja 2010.: „Lirskija je bila i Adela Golac Rilović u odnosu na premijernu Tamaru Franetović Felbinger, ne toliko u količini tona koliko u mekšoj boji glasa i lirskijem poimanju uloge. Imala je više nijansi u pjevanju kao i u vokalnom i scenskom izrazu, a vrhunac je postigla u završnom prizoru uspavanke poludjele Marije kad je eterični piano doista sugerirao odlazak nesretnog stvorenja pomućena uma u neke daleke, više, neuhvatljive sfere.“ U Mazepi je gostovala i u Aachenu. Rosalinda na reprizi Šišmiša bila je korektna, ali predstava u cjelini nije najuspjelije izrazila vrijednosti Straussove glazbe.
Godina 2011. donijela je Adeli Golac-Rilović ne do kraja dorađenu Leonoru u Trubaduru i dvije uspješnice u Splitu: Martu na praizvedbi Maršala Silvija Foretića 25. svibnja i jedan od brojnih Verdijevih Requiema. Splitska glazbena kritičarka Tatjana Alajbeg napisala je na portalu klasika.hr 4. studenoga 2011.: „Dobro znana i splitskoj opernoj publici omiljena sopranistica Adela Golac Rilović, premda je u zadnji trenutak zamijenila oboljelu Valentinu Fijačko, još je jednom potvrdila da je s pravom uvrštavaju u vodeće hrvatske pjevačice.“
Adela Golac Rilović razmjerno je često pjevala vrlo lijepu ali i vrlo zahtjevnu sopransku dionicu u Verdijevu Requiemu, između ostalog i na Tirolskom festivalu u austrijskom gradu Erlu pod ravnanjem svjetski priznatog austrijskog dirigenta Gustava Kuhna (1945.). Na Tirolskom festivalu u Erlu pjevala je 2009. Krizotemidu u Elektri Richarda Straussa pod Kuhnovim ravnanjem i u njegovoj režiji, a tamo je nastupila i u Beethovnovoj Devetoj simfoniji. Uspješnije je prošao Trubadur u Rijeci s gostovanjem zagrebačkih solista. Riječki glazbeni kritičar Ramiro Palmić ocijenio je u Novom listu 25. svibnja 2012. da je „Adela Golac Rilović plijenila lakoćom sonorna i čista soprana u rafiniranom i reljefnom tumačenju lika Leonore.“
U travnju 2012. Adela Golac Rilović ostvarila je još jednu vrlo lijepu ulogu – Janáčekovu Jenůfu. Marija Barbieri pisala je 1. svibnja na portalu klasika.hr: „Adela Golac Rilović bila je glasom i stasom, pjevanjem i glumom, mogli bismo reći, idealna Jenůfa, lijepa seoska djevojka u koju su zaljubljena dva momka, skromno siroče koje se i u sjeni stroge pomajke zna na svoj način boriti za sebe. Bilo je u njezinu nastupu potrebne dramatike ali i lijepih, toplih lirskih fraza. Tonska zaobljenost i unutar nje dramatsko profiliranje lika daje njezinoj Jenůfi ljepotu kreacije koja se razvija, raste, dosiže vrhunac dramskog izraza, a onda doživljava katarzu, smiruje se i blagim optimizmom gleda u budućnost. Lijepa glasa, muzikalna, pjevački savršeno sigurna, emotivno bogata, donijela je rijetko cjelovitu, potresnu kreaciju i potpuno zavladala scenom.“
Vrijedi citirati osvrt na realizaciju opere Trpimira Matasovića pod naslovom Ravnatelj ih nije volio u Zarezu 10. svibnja 2012.: „Vokalna i scenska osobnost Adele Golac Rilović pokazala se uvjerljivijom za tu ulogu. I tu dolazimo do možda ključnog problema ove produkcije – sustavnog nepovjerenja Ravnateljstva Opere zagrebačkog HNK prema svojim najboljim pjevačima. To je, pak, dovelo i do toga da je druga izvedba bila daleko uvjerljivija od premijerne, ponajprije zahvaljujući scenskoj energiji kojom su isijavale Ivanka Boljkovac i Adela Golac Rilović.“
200-godišnjica rođenja Giuseppea Verdija obilježena je 2013. realizacijom Aide koju treba čim prije zaboraviti zbog do maksimuma ružne režije Balázsa Kovalika, koju nije moglo spasiti ni ravnanje Antonella Allemandija ni solisti, među kojima je Adeli Golac Rilović opet pripala repriza. No lijepa je bila i njezina Elsa u dobroj realizaciji Lohengrina pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Josefa Schildknechta. Napomenuvši kolika je važnost dirigenta ne samo u oblikovanju cijele predstave nego i pojedinog lika, Marija Barbieri pisala je na portalu klasika.hr 2. travnja 2013.: „O tome najbolje svjedoči primjer Adele Golac Rilović. Dok je pod vodstvom neprimjerenog dirigenta u zlosretnom Trubaduru ostala nedorečena, u Lohengrinu je zablistala kao Elsa iz snova. Prekrasne pojave, uvjerljive scenske igre, prelijepih piana, dugim legato frazama svojega lijepoga glasa, bez ijednog forsiranog tona a uvijek dovoljno zvučna, suvereno se kretala gustim tkivom Wagnerove partiture. Pjevala je, muzicirala i ispunjala gledalište karizmom autentične umjetničke osobnosti.“
I nakon osam nastupa na reprizama, Adela Golac Rilović konačno je dobila premijeru! Naravno, bila je to uloga koju nitko drugi u ansamblu, pa ni u Hrvatskoj, nije mogao otpjevati – Hélène u Verdijevim Sicilijanskim večernjima, u izvornoj francuskoj verziji u pet činova koju su pripremili dirigent Nikša Bareza i redatelj Janusz Kica. Jagoda Martinčević napisala je 26. listopada 2015. u Jutarnjem listu: „Adela Golac Rilović u dosadašnjoj ulozi života, kao aristokratska gerilka Hélène, raspjevana u čistim visinama i tehničkim bravurama, delikatna u finoći piano zapjeva, iznimno inteligentna u psihološki kompleksnom liku, danas je zrela umjetnica od koje treba mnogo očekivati.“
Zrinka Matić na portalu klasika.hr 27. listopada 2015. napisala je: „Adela Golac Rilović kao Hélène dodala je novu dimenziju svom glasu i repertoaru koji pjeva. Premda je uloga nešto dramskija i prije bi odgovarala težim, metalnijim i oštrijim glasovima, meko postavljen glas Adele Golac Rilović ipak je primjereno odgovorio izazovima uloge. Isprva pisana u junačkoj, ratničkoj maniri, poput Odabelle ili Abigaille, uloga Hélène se prema kraju ove duge i stilski vrludave opere, kreće u nešto lirskijem smjeru, otkrivajući ženstvenu stranu lika, posebno u ljupkom boleru iz posljednjeg čina opere. Ulogu krase i ekscentrični ukrasi u brojnim koloraturama, nagle promjene smjera i brzine fraze, koje su tipičan primjer Verdijevog stvaranja uzbudljive glazbe, glazbenog adrenalina, koji je u 19. stoljeću mase bacao u zanos. Velik raspon uloge, golema snaga glasa i koncentracija od početka do kraja predstave, izuzetna pjevačka kondicija koju imaju samo zreli pjevači s puno iskustva, sve to pokazala je Adela Golac Rilović u ovoj ulozi.“
Davor Schopf pisao je u Vijencu 29. listopada 2015.: „Glas sopranistice Adele Golac Rilović, po prirodnim predispozicijama, nije najidealniji za ulogu Hélène. No ona ju je zahvaljujući pjevačkom umijeću, trudu i radu, vrlo dobro savladala. Već od nastupnog recitativa vidjelo se da je raspoložena za paklene izazove koji obuhvaćaju lirske i dramatske trenutke, dramske koloraturne pasaže, visine i dubine, meka piana i punu snagu glasa za ansamble, baladne i briozne karaktere arija, uz logično i spontano glumačko tumačenje lika koji prolazi već spomenutu višestruku psihološku motiviranost za svoje postupke. Hélène je sjajno ostvarila, nadovezujući je na svoje najbolje uloge u talijanskom repertoaru: Verdijeve Luisu Miller, Gildu u Rigolettu i Ameliju u Simonu Boccanegri te Puccinijevu Butterfly.“ Za tu je ulogu ponovno dobila Nagradu Marijana Radev. Ali nije dobila Nagradu Milke Trnine ili Hrvatskog glumišta koju je svakako zaslužila, ne samo jer ju je prema kritičkim osvrtima odlično ostvarila nego i jer je bila prva i jedina hrvatska interpretatorica te iznimno zahtjevne uloge, a teško da će se u budućnosti naći još koja. To je doista bio pothvat vrijedan potpunijeg vrednovanja struke!
Zrinka Matić na portalu klasika.hr 14. travnja 2017. bila je manje oduševljena njezinom Elizabetom u također izvornoj – predugoj francuskoj verziji Verdijeva Don Carlosa. Pisala je: „Adela Golac Rilović bila je ovaj put neuvjerljiva u ulozi Elizabete, glasovno kolebljiva, kao da nije bila povezana s likom, koji je usto i nezahvalan, čekajući u ovoj integralnoj verziji na svoju veliku ariju cijela četiri sata predstave…“ Između premijera tih dvaju Verdijevih likova bila je premijera Mozartova Figarova pira. Zrinka Matić pisala je 10. svibnja 2016. na portalu klasika.hr: „Grofica u izvedbi sopranistice Adele Golac Rilović bila je uvjerljiva, sigurna i scenski pogođena pojava. Unatoč poteškoćama, koje je vjerojatno kao i svi ostali osjećala, prilagođavajući se dosta nepredvidljivim, a često i tromim tempima, Adela Golac Rilović dominirala je ženskom stranom solističke podjele najprofesionalnijim nastupom. Ono što bi se dalo popraviti, kao i kod većine ostalih tumača, jest jasnoća talijanskog izgovora.“
Zahvaljujući ljepoti scenskog nastupa i mladenačkom izgledu te svom netaknutom vokalnom instrumentu, Adela Golac Rilović dodala je repertoaru u ovim današnjim kriznim godinama Mimì u Puccinijevoj La Bohème, Prvu damu Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli te dvije uloge hrvatskih skladatelja: Maru u operi Adel i Mara Josipa Hatzea i, posljednju, Jelenu u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. U osvrtu na taj njezin nastup Karlo Radečić napisao je između ostalog na portalu klasika.hr 18. ožujka 2020.: „Neobično je što se susrela s Jelenom tek nakon što je realizirala najmanje četrdesetak drugih opernih uloga, a zaobišla ju je i uloga Đule u Eri. Da je koračala uobičajenim koracima jednog hrvatskog soprana, sada bi već možda preuzela ulogu Eve, no baš je nježna i lirska Jelena njezin prirodni fah. Uložila je veliki trud u uvjerljivu karakterizaciju lika, što je u izvedbama Zrinjskog, uzmemo li u obzir sve protagonističke uloge, ne baš tako česta pojava. Juranićevo probadanje Jelene, na njezinu vlastitu molbu, u sedmoj slici, koje ponekad izaziva lagani podsmjeh u gledalištu, bilo je zahvaljujući dignitetu kojim je gradila Jelenu, zaista uvjerljivo.“
Adela Golac Rilović ostvarila je i veoma bogat koncertni repertoar. Sa Slovenskom filharmonijom nastupila je u dvjema Misama Joseph Haydna, sa Simfonijskim orkestrom iz Toleda pod ravnanjem Thomasa Conlina pjevala je na koncertu arija iz opereta, sa Zborom Hrvatske radiotelevizije nastupila je u Hrvatskoj misi Borisa Papandopula i Triptihonu Ivana Brkanovića. Često je pjevala sopransku dionicu u kantati Carmina burana Carla Orffa, među ostalim i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Osobito važan bio joj je nastup u Requiemu engleskoga skladatelja Andrewa Lloyda Webera (1948.) s paradom H-ova i C-ova do visokog D pod ravnanjem Mladena Tarbuka. I naposljetku, 2016., bila je Tove, u prvoj hrvatskoj izvedbi opsežnog i zahtjevnog oratorija Arnolda Schönberga Gurre Lieder. Za najbolju izvedbu većeg komornog sastava ili zbora s instrumentalnom pratnjom, odnosno komornog ili simfonijskog orkestra za izvedbu Podnevne simfonije Borisa Papandopula dobila je 2003. diskografsku nagradu Porin.
I kao paradoks i slika hrvatskog glazbenog trenutka, ova pjevačica s najširim i najraznolikijim opernim repertoarom u Hrvatskoj, u kojemu su neke od najtežih opernih uloga, koja uvijek pjeva na visokoj razini, osim spomenute nagrade Porin i dviju Nagrada Marijana Radev nije dobila nikakvo drugo službeno priznanje, osim, naravno, odličnih kritika. Ne služi na čast onima koji nagrade dodjeljuju! Njezina važnost u dva desetljeća hrvatske operne reprodukcije kao apsolutne nositeljice repertoara nije time umanjena. Dapače! Vidjet će se tko će je i ako dostići.